Voljela bih da mogu da se vratim u ono vrijeme kad smo imale više vremena, kad nas nismo imale radno vrijeme niti obaveze odraslih ljudi. Jedina obaveza bilo je učenje, ostatak dana provodile bismo u beskonačnim šetnjama, izlascima, druženju…
Svaka nedelja bila je „naš dan“. Tad bismo osmislile plan, malo hodale po gradu, jele sladoled u „Taviti“, tražile pogledom tadašnje „velike ljubavi“, slatko se smijale svojim lapsusima i zapisivale svaki. Zatim bismo krenule u kilometarsku šetnju, negdje usput kupovale slatkiše pa sjele na klupu pored Zelenog mosta, gledale Vrbas, maštale o tome kako ćemo jednog dana imati dovoljno novca da kupimo auto, kako ćemo obići sva mjesta koja su nam bila daleka, planirale obići sve gradove naše male Republike.
Htjele smo biti iste i za deset godina. Htjele smo da nam svaka nedelja i svaki dan bude kao oni prošli. A nismo znale da život zahtjeva žrtvu, da se ne živi od vazduha, da čovjek mora da radi da bi preživio. Tada se sve činilo tako lako. Nismo znale da je dan kratak za sve obaveze i potrebe.
Ove godine gradimo nove živote. Stalo sam vam govorila da će 2012. biti presudna nisam znala zašto. Samo sam tako osjećala. Sada znam. Svaka od nas je na pragu nečeg novog. Nedelje više nisu iste. Nismo se mi promjenile. Vrijeme nam je poremetilo raspored i planove. I dalje jednako osjećamo, još uvijek imam dvije najbolje prijateljice koje će to ostati do kraja života i niko ne može da me ubijedi u suprotno.
Kad trenutne obaveze svedemo na minimum, možda neće sve biti kao nekad ali biće jednako lijepo kad nas tri budemo sumirale utiske novonastalih situacija. Vratićemo svoje nedelje, ne moraju se tako ni zvati, ali imaćemo svoj dan pa makar i trčale kući da završimo ručak ili operemo prozore prije nego što gosti dođu….
Pita ljubav prijateljstvo: Zašto postojiš ti kad postojim ja?
Prijateljstvo joj odgovara: Da nosim osmjeh tamo gdje si ti ostavila suze!
